Apsolut sf priče

srijeda, 13.07.2011.

Leptir 2 dio

- Ideš?
- Da, zrakoplov polijeće u 7 i 15.
On ponovno sklopi oči i glava mu padne nazad na jastuk i gotovo u polu snu upita:
- Vraćaš se sutra ili…?
- Sutra popodne.
Podignuo je ponovno glavu i upitao je sa smiješkom na licu:
- Može li jedan poljubac, za sretan put?
- Uvijek, ljubavi.
Strasno je poljubio i prošao rukom kroz njenu kosu.
- Pazi na sebe. Nemoj da te Englezi ljute.
- Za to se ne moraš brinuti. Hoćeš li da ti nešto donesem iz Londona?
- To prepuštam tebi. Uvijek me obraduješ nekom sitnicom.
- Hajde spavaj, poslije podne moraš raditi. Ručak za danas sam ti spremila u frižider. Moraš ga samo podgrijati i skuhati tjesteninu.
- Zar baš moram? - nasmijao se Sven.
- Kako hoćeš, ako nećeš ti pojedi samo umak.
- U redu je, ne brini se više za mene. Napraviti ću sve kako si rekla. Zakasniti ćeš na posao, a meni se još spava.
- Sanjaj nešto lijepo ljubavi.
- Sretan put. - nakon toga se Sven okrenuo na drugu stranu i navukao plahtu preko golog tijela.
Dok je izlazila bacila je još jedan kratki pogled prema Svenu i zaključala vrata stana. Izlazeći na ulicu, zamijetila je par radnika koji su pili konjak iz bočica, dok su se odmarali nedaleko od mjesta gdje je ostavila svoj automobil. Nasmiješila se prvom koji ju je ugledao, znala je da će joj zviždati dok bude prolazila pored njih. Takvi su muškarci, jednostavno vole plavuše i ne mogu odoljeti svom životinjskom instinktu kojeg skrivaju u sebi. Onaj kojeg je prvog ugledala bio je prava mušterija. Osjetila je to dok je prolazila

nedjelja, 10.07.2011.

Leptir 1 dio

Kad se probudila Antonija je sjedila na krevetu i zaljubljeno promatrala Svenovo preplanulo mišićavo tijelo. Ovlaš je prošla prstima preko njegovih maljavih prsiju, dodirujući mu bradavice jagodicama, na što je on samo tiho promrmljao - Mmm…- i okrenuo se na drugu stranu.
Ustala je iz kreveta u par brzih istreniranih poteza. Sjetivši se kako ju je baš zbog toga Sven i prozvao leptirica. Nasmiješila se, prisjetivši se njegovih riječi:
- Graciozna si poput leptirice, dok hodaš po sobi imam osjećaj kao da lebdiš kroz zrak.
Znala je da je lijepa, i da je baš zbog toga razloga dobila ovaj posao, ali nije se osjećala kao leptirica. No svejedno je uživala svaki put kad bi joj on to spomenuo. Polako je navlačila radnu odjeću koja se sastojala od četiri dijela: bijele košulje, kratke plave haljine, uske jakne i smiješnog šeširića. Voljela je raditi kao stjuardesa jer joj je pružalo puno veću slobodu koju nije mogla imati u samom gradu. Sviđalo joj se to što je često letjela iz grada u grad, jer joj je olakšavalo odabir potencijalnih klijenata. Prije toga je kandidate tražila u gradu i morala je pozorno paziti na svoje postupke jer nije željela ostati zapažena. Zbog toga razloga je i bilo puno manje isporuka, što je vrlo teško mogla opravdavati sestrinstvu. Kada je upoznala Svena, odlučila je promijeniti strategiju kako je on ne bi previše ispitivao što u stvari radi. Antonijin glavni posao je njemu trebao ostati tajna. Pobrinula se za papire i zaposlila se u zračnoj kompaniji. Ali, morala je u tajnosti čuvati njihovu vezu, kako ostale sestre ne bi doznale što ona radi, jer bi je sigurno vratile odmah nazad kad bi to doznale. Bilo kakva ljubavna veza sa muškarcima je bila strogo zabranjena, ali ona je vjerovala da dok nabavlja mušterije neće imati problema. Zato je to radila savršeno i isporuke su stizale na vrijeme.
Našminkala, popravila svoju plavu uniformu i tiho je ustvrdila:
- Mala, ti si prava mačka.
Potom je otišla do Svena i nježno ga poljubila u obraz, on se promeškolji, otvorio oči i polako podignuo glavu sa jastuka:

ponedjeljak, 04.12.2006.

Nebeska 35

Arn se uskoro izgubi kroz mali prolaz, popraćen Heleninim ljutim pogledom. Helena počne vaditi stvari iz svog ruksaka kako bi došla do kotlića koji se nalazio na samom dnu. Cijelo vrijeme dok je to radila, govorila je sebi u bradu, slažući stvari na jednu od koža:
- Dobro, što on misli? Ne može tako sa mnom razgovarati!
Dok je ona tako razgovarala sama sa sobom, iza njenih leđa je došao Ivan, držeći zeca u jednoj, a nož u drugoj ruci. Baš u trenutku kad ju je želio nešto upitati, Helena se okrene prema njemu. Nakon što je ispred sebe ugledala glavu mrtvog zeca odskoči unatrag i preplašeno poviče prema Ivanu:
- Jesi li ti normalan?! Gotovo sam umrla od straha!
- Nisam vas želio preplašiti.
Helena je držala desnu ruku na prsima promatrajući mrtvog zeca i nož u njegovim rukama, a kad se malo smirila, tiho ustvrdi:
- Ali ti je to savršeno uspjelo! Srce mi tuče kao da je poludjelo!
- Samo sam vas htio pitati kad ćete mi moći pomoći da očistim zeca?
Helena uzme kotlić koji se još uvijek nalazio u ruksaku i ustane s poda, komentirajući:
- Prvo moram uzeti vode iz jezera i staviti je da se ugrije kako bismo mogli očistiti pticu, a tek onda se možemo zabaviti oko zeca.
- Ja ću ga početi čistiti dok ne donesete vodu, ali kasnije kad ga budem gulio, trebati ću vašu pomoć.
- Dobro. Počni bez mene. Vraćam se odmah!
Ona dohvati kotlić, uzme jednu baklju koja je visjela na zidu i uputi se prema malom jezeru u drugoj pećini. Promatrala je neko vrijeme čisto jezerce u koje je pritjecala voda iz malog izvora, koji se nalazio pola metra iznad površine jezera i polako tekao iz jedne od pukotina na zidu. Iako je voda stalno pritjecala, njena razina u jezeru se nije dizala, pa se ona prošeta oko jezera, pokušavajući otkriti gdje nestaje. No, nigdje nije pronašla to mjesto, ali je pronašla nekakve bijele životinjice slične gušterima, koje su bježale kroz vodu od svjetla baklje kad ih je htjela bolje pogledati. Ona zahvati vodu u kotlić i uputi se natrag u malu pećinu gdje ju je čekao Ivan. Vrativši baklju u rupu na zidu, postavi kotlić na kamenje, gurne ispod njega nekoliko grana koje uskoro zahvati vatra. Nakon toga okrene se prema Ivanu koji je skidao kožu sa zečjih butina i upita:
- Ivan, znaš li ti kako se zovu one male bijele životinjice slične gušterima što plivaju u jezeru?
Ivan na trenutak stane sa čišćenjem zeca, okrene se prema Heleni i odmahujući glavom reče:
- Nikad nisam vidio bijelog guštera i ne znam kako se zove.
- Onda ću pitati Arna, možda on zna. Trebaš li pomoć?
- Trebalo bi mi ga pridržati za šape, dok ogulim kožu i izvadim mu utrobu.
- Pokaži mi kako ga trebam držati.
Ivan podigne zeca za zadnje šape i doda ga Heleni koja ga nježno uhvati samo sa tri prsta, sa očitim izrazom nelagode na licu. Ivan se nasmije i reče:
- Moraš ga čvrsto uhvatiti i držati, kako ne bi pao na pod kada ga budem gulio.
- Zar baš moram?
- Da, jer će vam u protivnom ispasti iz ruku.
Iako je na trenutak zastala, uhvati rukama zeca za šape i okrene glavu:
- To ne mogu gledati!
- Zar vi gore u oblacima ne čistite životinje prije no što ih jedete?
- Mi ih kupujemo već očišćene.
- Dobijete li uz njih i kožu?
- Ne, mi i ne vidimo kožu.
- Pa kako onda radite odjeću?
- Kupimo je u dućanima.
Ivan samo slegne ramenima nakon njenog odgovora i uskoro se posveti onome što je radio, ne upitavši je više ništa. Nakon što je gurnuo ruku između kože i mesa reče joj:
- Sada moraš držati čvrsto!
Ne okrećući glavu Helena mu odgovori:
- Dobro! Samo budi brz!
- To je gotovo za nekoliko minuta.
- Budi brz jer meni je već sad loše!
Ivan iskusnim potezima ruke na brzinu odvoji kožu, i zatim vukući je prema dolje, prebaci je preko zečje glave. Poslije toga s još nekoliko brzih poteza nožem, u potpunosti je skine s zeca. Uskoro je u samo nekoliko poteza iznutrica bila izvađena i odložena u stranu. Helena je nagonski pogledala u to što on radi, nakon čega joj se želudac počeo okretati, a ona je problijedjela. Sekundu kasnije glasno progovori:
- Drži zeca!
Kad ga je Ivan uhvatio, izleti van iz male pećine i stane nedaleko od ulaza naslonivši se rukom na stijenu. Želudac joj nije mogao podnijeti miris koji je dolazio od zečjih crijeva. No nije povratila i uskoro kada je došla k sebi, glasno poviče:
- Ivane, makni ta crijeva i očisti fazana, jer ja to neću moći! Ako još jednom vidim ta crijeva izgubiti ću potpuno apetit!
Dok je ona tako stajala i vikala prema Ivanu, iza leđa joj se pojavi Arn noseći naramak drva i on joj odgovori umjesto Ivana:
- Vidim da ti je čišćenje zeca krenulo odlično!
Helena se neprimjetno trgnula na te njegove riječi, jer nije očekivala da se on pojavi iza njenih leđa. Okrene se prema njemu i gotovo vičući mu odgovori:
- Ovo si mi napravio namjerno! Znao si da to neću moći podnijeti!
- Mogao sam i pretpostaviti da neću imati nikakve koristi od tebe.
Ona zamahne rukom i pljusne ga, na što on ustukne korak unatrag potpuno iznenađen takvom njenom reakcijom. No, i ona sama se iznenadila tom svojom reakcijom koja je bila više no nepromišljena, pa tiho reče, dok su joj se obrazi rumenili od srama:
- Oprosti, nisam te htjela …
Arn je trenutak promatrao njenu uplašenu reakciju dok mu je obraz bridio od njenog šamara. No, prije no što je dovršila rečenicu, on podigne ruku i prekine je:
- Kriv sam. Nisam ti trebao dati da to radiš. Zaslužio sam ovaj šamar.
Ona krene polako rukom prema njegovom obrazu i nježno ga dotakne svojim prstima. Trenutaka, dva ga je promatrala u oči, a onda tiho ustvrdi:
- Nisam smjela ovako reagirati.
No, on joj ništa ne odgovori, odbaci u stranu drva koja je držao na rukama i privuče ju k sebi, a zatim strasno poljubi, na što ona cijela zatreperi. Ni najmanje se nije bunila, uzvratila mu je poljubac i snažno ga obuhvatila rukama oko vrata. Nekoliko dugih trenutaka bili su u strasnom zagrljaju, kao da se nikad do sad nisu ljubili. Prostor i vrijeme za njih nisu postojali. Nakon nekog vremena, Helena ga tiho upita:
- Zašto si toliko čekao?
- To ja mogu i tebe pitati.

petak, 17.11.2006.

Nebeska 35

petak, 10.11.2006.

Nebeska 34

Nakon tih riječi Arn krene ispred njih, dok su ga Helena i Ivan pratili u stopu. Jedan, dva puta ispred njih je izletio zec, ali Arn ga ne bi uspio pogoditi. No, ipak je nakon nekoliko promašaja, uspio pogoditi jednog fazana i zeca, što je bilo više no dovoljno za večeru. Poslije toga se više nije zaustavljao, jer je znao da će ih uhvatiti mrak ako se budu stali da se odmore. Ovaj put tempo hoda koji je on održavao bio je puno jači. Na što ga za sat vremena, Helena koja je već osjećala snažne bolove u mišićima, zabrinuto upita:
- Arn, koliko još? Više ne osjećam noge.
- Možeš li izdržati još malo? Još samo nekoliko kilometara.
- Nadam se da hoću. Ovo je ipak previše za mene, živjeli automobili i onaj tko ih je izmislio! Da sam gore u oblacima, ovo mi se nikada ne bi dogodilo.
Ivan, koji je slušao što je Helena govorila, raširio je usta, ne vjerujući svojim ušima, a kad više nije mogao izdržati, znatiželjno upita Helenu:
- Zar ste vi nebeska, gospođo?
Helena se okrene prema njemu sa ljutim izrazom na licu:
- Zovi me Helena, to "gospođo" me ljuti, a uz to, gospođica sam. No, da ti nije palo na pamet da me tako oslovljavaš! "Helena" će biti sasvim u redu.
- Ali mislio sam da ste vas dvoje muž i že…
Helena ga prekine prije no što je dovršio misao:
- Nije dobro puno misliti. Nismo. A odgovor na tvoje prvo pitanje je potvrdan: Da, ja sam nebeska.
Ivan je ostao raširenih očiju i usta od iznenađenja, no kad se pribrao ponovno upita:
- Od kud vi gosp…
Helena se okrene prema njemu i priprijeti mu prstom prije no što je dovršio misao.
- … oprosti. Helena, kako ste vi stigli ovdje dolje na Zemlju? Do sada nikad nisam vidio nebeske iz blizine. Tata me odveo jednom blizu rudnika u kojem su oni vadili rudu, ali su bili puno daleko i nisam ih baš dobro vidio.
- Sigurno ti je ispričao priču o plemenu Harmat.
- Da, i više nikad nismo prišli tom mjestu.
- U to ne sumnjam.
- Ali kako ste vi …
- Misliš, kako sam stigla ovdje?
- Da.
- Pala sam s neba.
Ivan zastane u hodu razmišljajući nekoliko trenutaka o tome, ali ništa mu nije bilo jasno i ponovno je upita:
- Kako netko može pasti s neba i ostati živ?
- E, to je dobro pitanje. Imala sam automobilsku nesreću i izletjela sam svojim automobilom kroz kupolu. I evo me ovdje.
- Što je to automobilska nesreća?
- To je kad se sudare dva automobila ili kao što je mene udario tegljač kad sam izgubila kontrolu nad svojim vozilom.
- Automobil sam vidio u srušenom starom gradu, ali što je to tegljač?
Helena raširi ruke kako bi mu to slikovito dočarala.
- To ti je ogromni automobil.
- Ali kako ste ostali živi kad ste pali s te visine?
Helena je zastala na trenutak, okrenula se prema njemu kako bi mu odgovorila:
- Spasio me padobran i Arn koji me izvukao iz zapaljenog automobila, jer da nije bilo njega, nas dvoje sad sigurno ovdje ne bismo razgovarali.
- Što je to padob…
Helena ga prekine prije no što je postavio pitanje do kraja:
- Za sada je dosta s pitanjima, jer me toliko bole noge da ti više nemam volje odgovarati na njih.
Ivan je šutio minuta, dva, no kako nije mogao izdržati, ponovno je upita:
- Ali samo sam …
Helena se nasmije i zavrti glavom, a onda ga prekine u pola pitanja:
- Kasnije ću ti odgovoriti na sva pitanja. Samo nemoj biti toliko nestrpljiv!
- Dobro.
Arn, koji je slušao njihov razgovor, tu i tamo bi se nasmijao, no nije rekao niti riječ. Desetak minuta kasnije ispred njih se ispriječila velika i visoka stijena, duga dvjestotinjak metara, a široka oko pedesetak. Djelovala je nestvarno i nekako napušteno, usred šume koja ju je okruživala sa svih strana. Površina stijene je većim djelom bila prekrivena mahovinom. Na nekoliko mjesta, u malim žljebovima u kamenu, rasla su kržljava stabla i poneke biljke koje su tu uspjele pronaći malo zemlje za svoje korijenje. Arn se okrene prema Heleni i Ivanu, pa reče:
- Stigli smo! Ovdje ćemo prenoćiti.
Kada je pogledala svuda oko sebe, Helena tiho zaključi:
- I nije mi baš neko mjesto za logor!
- Znam, ali nećemo prenoćiti vani na otvorenom.
- A, ako nije tajna gdje ćemo prenoćiti? Ne vidim baš nikakvo prikladno mjesto.
- U pećini.
- Zar u ovoj gromadi postoji pećina?
- Da, i mislim da će ti se svidjeti.
- Samo da sjednem i sve će mi se sviđati, jer više ne osjećam svoje noge.
- Još samo malo da pronađem ulaz.
Arn je hodao uz sami rub stijene do mjesta gdje je izraslo gusto zeleno grmlje, koje je na sebi imalo tanke i sitne bodljikave listove. Osim bodljikavih listova, na njemu su rasle male bobice u različitim bojama, ovisno o njihovoj zrelosti. Na njemu su se tako mogle pronaći bobice crvenkaste, žute i zelene boje. Arn ubere jednu crvenu bobicu i počne je žvakati, a onda im mahne da mu priđu:
- Možete probati ove bobice, ukusne su, ali jedite samo crvene.
Helena s nevjericom ubere jednu bobicu i počne je žvakati. Bile su dosta slatke, iako im je okus bio malo čudan. No, bez obzira na okus, bobice su joj se svidjele. Nakon što ih je pojela nekoliko, okrene se prema Arnu koji je zajedno s njima brao bobice.
- I, gdje je pećina?
- Ravno ispred tebe.
- Ali ne vidim ništa osim ovog grma.
- Vjeruj mi, tu je ulaz u pećinu.
Helena priđe bliže, ali i dalje nije uspjela vidjeti ulaz.
- Ne vidim ništa!
- Dođi do mene.
Helena ode do mjesta gdje je on stajao, pogleda uz rub stijene prema mjestu koje joj je on rukom pokazao.
- Imaš čast da prva uđeš u pećinu.
- Zar se neću cijela izbosti na ovo grmlje?
- Evo, sad ćemo i to srediti!
Arn odmakne rukom jednu granu u stranu i napravi mjesta kako bi se ona mogla provući uz sami rub do ulaza. Nakon toga tiho reče na njeno uho:
- Nadam se da ste zadovoljni, princezo!
Ona samo frkne kroz nos i uđe u unutrašnjost pećine. Arn pogleda prema Ivanu koji je još uvijek brao i jeo bobice, pa vikne:
- A što ti čekaš?
Ivan ga je promatrao ne shvaćajući što mu govori i zbunjeno ga upita:
- Molim? Što čekam?
- Hajde, ulazi u pećinu, jer mi se ne drži ovu granu do sutra. Osim toga, ne jedi toliko bobica kako ne bi morao trčati vani svako malo.
Ivan prestane žvakati bobice i ispljune ih na pod. Nakon toga baci one što je ubrao, pa krene prema Arnu:
- Zar nisi rekao da se mogu jesti?
- Da, rekao sam, ali nisam rekao da pobereš sve bobice na grmu. I sad ulazi unutra!
- Nisam znao da se ne smije toliko jesti!
Arn spusti granu nakon što je on ušao i uđe za njim u pećinu. Ulazu u pećinu nije bio puno širok, ali nakon metar - dva sve se više širio i spuštao prema dolje. Kroz tamu su se nekoliko metara spuštali niz malu padinu, a na samom njegovom dnu ih je nestrpljivo čekala Helena, koja ime se obrati kad su stigli do proširenja, gdje je ona stajala:
- Pa gdje ste do sad?! Umrla sam od straha ovdje dolje u ovom mraku!
- Ivan se malo zadržao oko bobica.
Ivan je samo sagnuo glavu kad ga je ona prijekorno pogledala. U međuvremenu se Arn sagnuo i izvukao je jednu baklju iz usjeka koji se nalazio iza Helene. Nakon nekoliko pokušaja, kremenim kamenjem pripali malu vatru kojom potpali baklju. Kad je baklja obasjala prostor oko njih, Helena reče:
- Uvijek me iznenadiš s mjestima na kojima držiš baklje. Zar si ih postavio u svakoj pećini koju si pronašao?
- Samo u ponekim, a ovo je jedna od pećina u kojoj nam treba baklja.
- Zaista misliš o svemu. Nemam riječi!
- Navika. Ne mogu si pomoći.
- Sviđa mi se tvoja navika.
- Poprilično je korisna, jer da baklje nisam napravio prošli put, sad bih morao praviti novu baklju. Što bi mi oduzelo dosta vremena.
Nakon tih riječi on s bakljom krene naprijed osvjetljavajući prolaz ispred sebe. Kad su prošli kroz desetak metara dug prolaz, plamen baklje osvijetli žućkastim sjajem veliku pećinu u koju su se našli. U pećini je bilo vrlo malo svjetla, koje je dolazilo sa svoda na kojem je zjapila nevelika rupa u promjeru od pola metra. Helena je ostala zapanjena kad je primijetila da svjetlo pada na jedno malo jezerce koje se nalazilo na drugom kraju pećine. U tom dijelu svod pećine se spuštao gotovo do visine njihovih glava, no još uvijek se moglo normalno hodati. Arn prođe kroz jedan manji prolaz u zid pećine, pri tom se sagne da ne bi udario u njegov gornji rub jer je bio dosta nizak.
Kad je Helena prošla za njim, našla se u jednoj puno manjoj pećini no što je bila ova kroz koju su maloprije prošli. Na podu pećine se nalazilo mjesto za vatru okruženo kamenjem. Nedaleko od tog mjesta je bila hrpa suhih grana, pa Arn dohvati nekoliko grana i potpali vatru. Helena je pomislila da će se pećina napuniti dimom, ali tek kad je pripalio vatru, shvatila je da se na svodu nalazilo nekoliko rupa kroz koje je izlazio dim.
- To je to?
- Da. To je to. Ovdje ćemo prespavati.
Helena se spustila na pod pored vatre još uvijek držeći ruksak na leđima:
- Napokon! Ivane, molim te, pomozi mi skinuti ruksak s leđa.
- Evo odmah!
Kad joj ga je skinuo s leđa, upita je:
- Gdje da ga stavim?
- Pored mene. Moram izvaditi neke stvari iz njega.
Arn također skine ruksak i stavi ga pored svojih nogu. Nakon toga skine zeca i fazana koje je uhvatio, pa ih stavi pored Helene:
- Trebalo bi ih očistiti dok donesem drva iz šume.
- Kako ću to napraviti?
- Jednom ti mora biti prvi put.
No prije no što je ona odgovorila javio se Ivan:
- Ja ih znam čistiti! Tata me naučio.
- Dobro, Helena ti može pomoći. Možda nešto i nauči.
- Zar baš moram?
- On neće to moći sam. Morat ćeš mu pridržati zeca kako bi ga on ogulio, a osim toga, trebalo bi ugrijati vodu za očistiti perje s fazana. Izvadi kotlić i neka ti Ivan donese vode iz jezerca.
- Da, gospodaru! – Helena ga vojnički otpozdravi, ali on nije obraćao pažnju na to, već se okrene prema Ivanu i pruživši mu nož, reče:
- Ivane, evo ti nož za očistiti zeca. Idem sada donijeti drva.

ponedjeljak, 02.10.2006.

Nebeska 33

Sat vremena kasnije, Helena u jednom trenutku zapazi neki pokret daleko iza njihovih leđa. Ispočetka nije bila sasvim sigurna, ali nakon nekoliko minuta ponovno je zamijetila isti pokret. Nije bila sigurna da li je Arn to primijetio, pa mu reče:
- Arn, mislim da nas netko prati.
- Već pola sata.
- Pola sata?
- Tada sam ga prvi put ugledao.
- Koga si ugledao?
- Dječaka.
- Mislila sam …
- Srećom. Nisu oni, ali mislim da su tražili njega kad su naišli na tebe.
- I što ćeš napraviti?
- Uskoro ćemo proći pored nekoliko kamenih gromada među koje ću se skriti, dok mi on ne dođe u blizinu kako bih ga mogao uhvatiti.
- A što ću ja uraditi? - upita Helena.
- Ti ćeš nastaviti hodati, kako on ne bi ništa posumnjao.
Uskoro su došli do mjesta gdje su šumu presijecale velike stijene između kojih su se oni morali provlačiti kako bi prošli. U jednom trenutku Arn krene desno i uđe u jedan mali usjek koji se nalazio skriven zelenilom između stijena. Mahne Heleni rukom da nastavi hodati. Kad je Helena odmakla dobrih stotinjak metara, začuje šuškanje na prolazu pored kojeg su maloprije prošli. Netko je stajao ispred prolaza, i razmišljao hoće li proći. Arn je na trenutak pomislio da ga je otkrio, ali nakon nekoliko sekundi ugleda glavu crnokosa dječaka koji je promatrao rubove prolaza. S obzirom da nije nikoga zapazio, dječak prođe kroz prolaz. U tom trenutku Arn izleti iz zelenila, uhvati ga snažno rukama i podigne s poda. Dječak počne bijesno mahati nogama i rukama kako bi se oslobodio. No, kad je shvatio da ništa ne može, krene plakati i vikati:
- Pusti me! Pusti me!
- A zašto?
- Pusti me!
- Nisi mi odgovorio na pitanje. Zašto da te pustim?
Dječak mu ništa ne odgovori već se počne još jače trzati kako bi se oslobodio. Lice mu je tada postalo potpuno crveno, ali Arnov pritisak nije popuštao.
- To ti neće pomoći.
Dječak se nakon tih njegovih riječi umiri, dok mu se niz ćelo cijedio znoj, a Arn ga ponovno upita:
- Je li ti dosta?
No kad ga je to upitao, on se opet počne trzati, no to je sad bilo puno slabije nego prije nekoliko trenutaka, pa ga Arn ponovno upita:
- Tko si ti? I zašto nas pratiš?
- Neću ti reći!
- I ne moraš ako nećeš, ali te više neću pustiti.
Nakon tih riječi Arn dozove Helenu koja se okrenula i krenula prema njima u trenutku kad je on uhvatio dječaka:
- Trebat će mi komad konopa kako bismo ga svezali!
No tada ga dječak, počne moliti:
- Molim te! Nemoj me vezati!
- Mislim da ipak hoću, jer nećeš da mi kažeš tko si ti. Zadnji put kad sam bio u selu tebe nisam vidio među djecom.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina, jer se dječak potpuno opustio, a zatim on gotovo plačući reče:
- Mama i ja smo došli iz plemena Goster prije mjesec dana.
- Zašto ste došli u ovo selo?
- Mama je rodom iz ovog sela, a došli smo zbog …
On ponovno ušuti, pa ga Arn upita:
- Zbog čega?
Još je nekoliko trenutaka šutio prije no što mu je odgovorio, ali na kraju ipak gotovo nečujno progovori sebi u bradu:
- Zbog tatine smrti.
Arn je primijetio da se dječak sasvim opustio i da je postao suzdržan. On popusti malo pritisak i reče:
- Zovem se Arn Nelden i šaman sam. Jako mi je žao zbog tvog oca. Reci mi što se dogodilo sa tvojom majkom.
Nakon kraće stanke dječak odgovori na njegovo pitanje:
- Zovem se, Ivan … Ultreh. Mamu su odveli ružni i mislim da je mrtva.
- Od kud si se ti pojavio?
- Bježao sam od ružnih.
- Onih koje sam ubio?
- Da. Oni su me tražili, ali tad su namirisali tvoju ženu.
Helena, koja je upravo došla do njih, upita Arna:
- Trebaš li konop?
- To ćemo pitati Ivana.
- Molim te, nemoj me vezati! Neću bježati.
Arn ga spusti na zemlju i raširi ruke, no kad to napravi, Ivan samo sklizne nemoćno na tlo, potpuno izmoren.
- Kad si zadnji put jeo?
- Prije tri dana kad su napali selo.
- Kako to da si preživio onaj pokolj?
- Žene i djecu nisu ubili. Kad su nas uhvatili, odvojili su nas od muškaraca.
- Kako si im uspio pobjeći?
- Mama je ubila čuvara koji nas je čuvao i tako smo, uz još nekoliko žena i djece, pobjegli u šumu. Tražili su nas i proganjali, u čemu su bili vrlo učinkoviti, jer smo uskoro ostali još samo nas dvoje i dvije žene s bebama. Dogovorili smo se da svatko ide na svoju stranu kako bi nas bilo teže uhvatiti.
Dok je on pričao, Arn skine ruksak s leđa, iz njega izvadi komad pogače i malo suhog mesa, pa ga pruži dječaku.
- Uzmi, pojedi ovo. To je za sad jedino što imamo.
- Hvala.
Ivan zagrize veliki komad pogače i suhog mesa pa počne žvakati. Nakon što izvadi mješinu s vodom, Arn mu je doda govoreći:
- Pomalo s tim inače ćeš se ugušiti! Evo ti malo vode.
Helena ga je promatrala dok je jeo, pa ga nakon što je sve pojeo, upita:
- I, što se dogodilo s tvojom majkom?
No prije nego što Ivan odgovori na njeno pitanje, napije se vode iz mješine i tek kada je poprilično popio, okrene se prema njoj:
- Sigurno su je uhvatili još jučer, jer su ružni krenuli za njom. Žrtvovala se za mene odvukavši progonitelje na drugu stranu.
Arn otkine još jedan komad mesa i pogače, a onda ih pruži dječaku i ustvrdi:
- Izgleda da ih nije uspjela sve odvući, jer su te do ovog mjesta pratila ona dvojica.
- Mama ih je uspjela odvući, ali ona dvojica koju si ubio, nisu bila sa skupinom koja je nas progonila. Na njih sam naletio u samom sela, kad sam pokušao pronaći hranu.
Helena je nekoliko trenutaka promatrala dječaka koji je imao oko dvanaest, trinaest godina, a pričao je o smrti svoje majke potpuno ozbiljno. Znala je, da je preskočio fazu djetinjstva u vrlo kratkom vremenu. Najprije je izgubio oca, a sad i majku, što je bio veliki šok. Iako je to pokušao prikriti ispred njih dvoje, obitelj mu je jako nedostajala, što je vidjela u njegovim očima dok je pričao o njima. Helena ga upita:
- Jesu li i tebe namirisali kao i mene?
- Oni su životinje koje izgledaju kao ljudi. Znam da me nisu mogli vidjeti, jer sam bio dobro skriven, baš kao i vi. Najvjerojatnije su me namirisali.
- Mene jesu! I točno su znali da sam žena.
- Oprostite što sam ih navukao na vas!
Helena mu prođe rukom kroz kosu i osmjehnuvši se reče:
- Nisi ti kriv. Nisi mogao znati da smo mi tamo.
Ivan je zagrizao komad mesa, polako ga žvakao, i govorio je u isto vrijeme:
-… svejedno mi je žao … što sam … ih doveo do vas.
- Da ih nisi doveo do nas, sigurno bi te uhvatili.
Progovori Arn dok je vezivao ruksak i nakon što ga ponovno zaveže, zabaci ga na leđa i ozbiljno zaključi:
- Moramo krenuti, jer ako je bilo još nekog u blizini sela mogli bi otkriti njihova mrtva tijela i potom krenuti za nama.
Helena se sagnula prema dječaku, pruži mu ruku i upita ga:
- Možeš li hodati?
- Mogu.
On uhvati njenu ruku, stane na noge i odgovori joj:
- Navikao sam se, jer smo tata i ja znali dugo hodali kad bismo išli u lov.
Arn, koji je već krenuo naprijed držeći u ruci samostrel, a onda zabrinuto zaključi, natežući tetivu i ubacujući strelicu u ležište:
- Vrijeme je da krenemo kako nas ne bi uhvatio mrak.
- Što će ti samostrel?
- Hoćeš li suhu ili pečenu hranu?
- Ne bi bilo loše pojesti nešto svježe, jer od suhe hrane me već boli želudac.
- Nadam se da će neka životinja izletjeti ispred nas i da ću udovoljiti tvojoj želji. Ni ja ne bih imao ništa protiv toga da pojedem nešto svježe.

četvrtak, 28.09.2006.

Nebeska 32

Nakon tih njegovih riječi zavukla se još dublje u zelenilo i sjela je na pod iščekujući Arna. Tako je sjedila nekoliko minuta, a svaka joj se sekunda činila duga kao godina. Osluškivala je ptice što su pjevale nedaleko u šumi i tad je začula nešto, nekakav šum, ali nije bila sigurna da li joj se to pričinilo ili ne. No i sekundu kasnije ponovno je začula njuškanje i režanje nekakve životinje koje je dolazilo sa njene suprotne strane. Utrnula je od straha, jer joj je pantera s kojom je nedavno imala bliski susret ostala u lošem sjećanju. Ona je polako prstima dohvatila jedno od koplja koja su ležala na tlu pored nje, pazeći pri tom da ne zašuška. U jednom trenutku je začula glas koji je više zvučao kao režanje:
- Horma, Horma mirišem meso!
- Meso, kakvo meso? Ovdje sad nema mesa. Sve smo pokupili.
- Dođi, onjuši!
Njuškanje se ponovno pojačalo.
- Imao si pravo. Mirišem ženu!
- Horma žena moja!
- Ne, Bellus žena moja!
- Prvi namirisati, ne dam!
Odjednom nastane gurkanje i komešanje s druge strane. U jednom trenutku se začuje snažan udarac i pucanje kostiju. Jedan od njih bolno jaukne i padne na tlo uz snažan tresak.
- Bellus mrtav! Žena moja!
Napadač se nakon toga počne probijati kroz zelenilo, prema mjestu gdje se nalazila Helena. Nije se pomaknula niti na trenutak, ali on kao da je znao gdje se ona nalazila i išao je ravno prema njoj. Polako je podigla vrh koplja u smjeru iz kojeg je on bio dolazio. Od zelenila i guste trave nije ga mogla vidjeti, pa je zamahnula kopljem kroz zelenilo u smjeru iz kojeg je dolazio. U tom trenutku s druge strane začuo se bolni jauk i bijesni govor koji je više sličio na režanje zvijeri:
- Opasna žena! Grrr, volim opasne žene!
Ona ponovno zamahne u smjeru iz kojeg je začula glas, ali u tom trenutku koplje joj jednostavno izleti iz ruku, jer ga je napadač uhvati svojom rukom, a onda zareži:
- Grrr, dosta igre!
Obuzeo ju je panični strah, jer je ostala bez jedinog naoružanja. Drugo koplje nije uspjela dohvatiti, jer joj to nije dopustio napadač koji je stao nogom na njega prije no što ga je ona mogla podignuti.
- Rekao sam! Nema igranja!
Kad je ugledala njegovo lice, vrisnula je od straha, jer mu je cijelo lice, najvjerojatnije namjerno, bilo unakaženo širokim ožiljcima. Kada ju je ugledao, zadovoljno se nasmijao pokazujući svoje zube koji su bili izbrušeni poput pile. Krenuo je rukom prema njenom licu govoreći:
- Grrr, plava žena! Voli …
No, prije no što ju je dotaknuo rukom, smiješak mu nestane s lica, naglo se uspravi i počne njuškati zrak. Okrenuo se na suprotnu stranu i kad je ugledao Arna kako leti sa mačetom kroz zrak samo je širom otvorio oči. U tom trenutku Arn snažno zamahne mačetom pogodivši ga u vrat, a glava mu odleti kroz zrak nekoliko metara dalje. Trenutaka, dva, tijelo mu je tako stajalo, a onda se srušilo uz tresak pored Helene. Helena je od straha zanijemjela, brišući nesvjesno s lica krv kojom je bila poprskana. Arn se sagnuo do nje pa je zabrinuto upitao:
- Jesi li ozljeđena?
Ona mu samo odmahnula glavom, pokazujući da je sve u redu pri čemu glasno ispusti zrak iz pluća, ali ništa nije rekla, jer je još bila u šoku.
- Jesi li čula još nekoga? Sumnjam da je on bio sam.
Helena mu pokaže prstom u smjeru otkuda je prvi put čula glasove i tiho progovori:
- Tamo …
Arn se sagnuo i počeo se šuljati prema mjestu gdje je ona pokazala prstom. No, tamo je pronašao jednog od pripadnika plemena Ahmarudi kako leži na podu razbijene glave. Sagnuo se pored njega da provjeri je li još uvijek živ držeći spremno krvavu mačetu u rukama, ali on je bio mrtav već neko vrijeme. Arn obriše mačetu, uhvati ga za noge i počne vući njegovo mrtvo tijelo prema mjestu gdje se skrivala Helena. Ona je još uvijek sjedila na podu u stanju šoka i promatrala je bezglavo mrtvo tijelo pored sebe.
- Helena?
No, ona i dalje nije bila svjesna da je Arn zove, pa je on nježno uhvatio za rame rukom i prodrmao. Okrenula se polako prema njemu, gledajući ga ravno u lice, ali kao da ga nije prepoznavala. Znala je da joj je on nešto govori, ali to nije dolazilo do njene svijesti. Kad je Arn to shvatio, ošamari je i reče:
- Helena! Moramo se odmah maknuti s ovog mjesta, jer nisam siguran ima li ih još u blizini.
Helena se uhvatila rukom za obraz i tek tada zbunjeno reče:
- Dobro.
No, ona je i dalje sjedila na zemlji kad je on odložio mrtvo tijelo koje je dovukao. Arn joj priđe, uhvati je rukama za ramena i, gledajući je ravno u oči s ozbiljnim tonom u glasu reče:
- Budi sigurna da oni ne bi imali milosti prema tebi, jer su pobili i pojeli cijelo pleme. Ne smiješ gledati na njih kao na ljude, jer oni to nisu.
Helena mu drhtavim glasom odgovori:
- Znam … ali nikada … do sad nitko nije ubijen ispred mene.
Arn je nježno podigne s poda i reče:
- Nažalost, nije bilo drugog rješenja.
- Umrla sam od straha kad sam ga ugledala.
Arn se sagne, iz svog ruksaka izvuče mješinu s vodom i krpu kojom joj počne brisati krvavo lice. Kad joj očisti lice, reče:
- Znam, ali sad zaista moramo krenuti. Možeš li hodati?
- Mogu, ali …
No prije no što je dovršila rečenicu, Helena mu priđe, nasloni glavu na njegova prsa, obuhvati ga rukama i počne plakati. Na trenutak ni sam nije znao što bi napravio. Cijelo njeno tijelo se treslo i drhtalo, pa je on snažno obuhvati rukama i smirujućim glasom progovori:
- Sve će biti u redu!
No, ništa mu nije odgovorila i samo se jače stisnula rukama kako joj ne bi pobjegao. Arn nakon nekoliko trenutaka zabrinutim glasom reče:
- Helena? Moramo krenuti!
Ona popusti svoj stisak, odmakne se polako od njega, pogleda ga i dok su joj se oči još uvijek sjajile pune suza, reče:
- Hvala ti!
- U redu je.
Arn podigne njen ruksak s poda i stavi joj ga na leđa. Poslije toga dohvati svoj ruksak i koplja. Jedno koplje pruži Heleni:
- Mislim da se sasvim dobro snalaziš s ovim, čak si ga s njim pogodila!
- Zar sam ga pogodila?
- Da, i to u rame.
- Ali to ga nije zaustavilo!
- To je dalo meni dovoljno vremena da mu se prikradem.
Nakon tih riječi Arn zabaci svoj ruksak na leđa i reče:
- Idemo! Moramo stići do mjesta gdje ćemo se skriti prije no što padne mrak.
Helena nije više ništa pitala, rukom obriše zaostale suze i krene za njim kroz zelenilo prema putu. Kad su izašli na put, Arn se vrati i pomno prikrije mjesto gdje su izašli, a zatim na brzinu očisti mjesto gdje je ležao drugi mrtvac.
- Mislim da ćemo ih s ovim postupkom barem malo omesti.
- Nisam baš sigurna, jer su me oni namirisali. Kao i pantera.
- No, dok ih pronađu, mi ćemo biti daleko od ovog mjesta.
- Što dalje to bolje!
- Hajdemo. Imamo još dosta hoda do prvog skloništa. Nadam se da možeš hodati nakon svega?
- Nemoj se brinuti. Mogu te pratiti jer mi se baš i ne ostaje na ovom mjestu.

petak, 22.09.2006.

Nebeska 31

Uskoro su stigli do rijeke koja je u ovom dijelu bila tiha, za razliku od kad ju je Helena vidjela zadnji put prije vodopada. Hodali su uz samu rijeku tu i tamo preskačući grane koje je ona izbacila na obalu za vrijeme kišnih bujica. Nakon nekoliko kilometara teškog i mukotrpnog hoda, zaobilaženja pojedinih nepristupačnih dijelova obale gdje se nije moglo proći, Arn se okrene prema Heleni i reče:
- Još malo pa smo stigli. Iza ovog zavoja rijeke, ugledati ćemo prve kolibe.
Helena rukom obriše znojno ćelo i ustvrdi:
- Odlično! Već sam se dobro oznojila, a i noge kao da su mi od olova.
- Ovdje ćeš se uskoro moći okupati i presvući.
- To bi bilo lijepo. Koliko si rekao da imamo još hodati do tamo?
- Za nekoliko minuta ćemo stići. Kad si uspjela stići do ovog dijela, izdržati ćeš i ovih nekoliko stotina metara što je ostalo ispred nas.
- U to sam sigurna!
- I siguran sam, jer do sad si se sasvim dobro držala.
- Odlično! Drago mi je da sam se dobro držala. Ako uskoro ne krenemo opet ćeš morati nositi moj ruksak.
- Onda hajdemo!
Arn se polako okrenu i krene naprijed, razmišljajući pri tom o Heleni koja ga je sve više fizički privlačila, i sve više iznenađivala svojom unutrašnjom snagom. Njeno krhko tijelo izdržalo je ova duga i teška pješačenja, što je premašilo čak i njegova očekivanja, jer je mislio da ona neće izdržati putovanje. Uskoro je primijetio prvu kolibu, ali što joj je više prilazio, shvatio je da nešto nije bilo u redu, jer nije čuo dječju graju. Zastao je na trenutak, i počeo pomno osluškivati, no osim ptica koje su se čule među stablima, ništa se drugo nije moglo čuti. Helena ga je promatrala i kad se on spusti u čučeći položaj, ona napravi isto i tiho ga upita:
- Što se događa?
- Ne znam. Sumnjivo mi je.
- Kako sumnjivo, zar nešto nije u redu?
- Ostani tu! Moram nešto provjeriti.
Arn iz ruksaka izvadi malu sjekiru, a mačetu izvuče iz korica. Primijetila je da mu se lice smrknulo, a oči postale staklaste poput leda. Još je trenutaka, dva osluškivao prije no što je ponovno progovorio:
- Ne čujem djecu, a nema ni drugih zvukova koji bi trebali dolaziti iz pravca gdje se nalazi pleme.
- Ni ja nisam ništa čula.
- To i jest problem, jer smo trebali nešto čuti. Sakrij se tu desno u ovu gustu travu i zelenilo. Nemoj izlaziti vani dok se ne vratim i dok te ne pozovem imenom.
- U redu!
Helena se zavuče u gusto zelenilo nekoliko metara dalje od puta, a Arn, koji ju je pratio, doda joj svoj ruksak i reče:
- Tu sjedni i čekaj me!
Helena mu nije ništa odgovorila već je sjela i promatrala je što on radi. Arn je pomno popravljao zelenilo i travu na mjestu gdje su ušli unutra. Nakon nekoliko minuta imala je osjećaj da nije ni ušla na tom mjestu. Tada s druge strane začuje Arnov glas:
- Ako sve bude u redu, neću se dugo zadržati.
- Nadam se, jer me tek sad počeo hvatati strah.
- Nemaš se čega bojati. Bit će sve u redu, samo budi tiho kad odem.
- Pazi na sebe!
Nije joj ništa odgovorio, već je još jednom provjeri mjesto gdje je bila skrivena. Bio je zadovoljan, jer se nije moglo zamijetiti da je netko ušao na tom dijelu među zelenilo. Nakon toga krene prema prvim kolibama, ali kako je prilazio selu, situacija mu je postajala sve sumnjivija. Imao je osjećaj kao da u selu nema žive duše, jer nije čuo niti pse koji su ga već morali namirisati. Do sada bi već bio okružen djecom, no to se nije dogodilo. Zbog toga se maknuo s puta u nisku borovu šumu koja je okruživala selo. Ovakvo nešto je doživio prije nekoliko godina kada je ulazio u selo gdje mu je živjela žena. I tamo je vladala ovakva mrtva tišina. Nadao se da to nije isto, ali sumnja je postajala sve izraženija i on reče tiho, sebi u bradu:
- Bože, samo da nije isto!
Polako se provlačio između niskih borova pazeći na svaki svoj korak kako ne bi poremetio tišinu. Nakon nekoliko metara osjetio je miris paljevine i još jedan miris za koji je mislio da ga više nikad neće osjetiti. Znao je da se ovdje dogodilo isto što se dogodilo u selu njegove žene. Snažno je stisnuo sjekiru i mačetu koje je držao u rukama, jer ih je u svakom trenutku mogao upotrijebiti.
Uskoro ispred sebe ugleda pozadinu prvih plemenskih koliba. Kolibe su bile smještene u krug, a na samom centru se nalazila jedna velika koliba u kojoj su se svi mještani okupljali za vrijeme proslava ili rješavanja ponekih problema. Zastao je i ponovno malo osluškivao, ali kako ništa i dalje nije čuo, sagne se i potrči do stražnjeg kraja kolibe, koja se nalazila ravno ispred njega. Polako se prikradao jednom otvorenom prozoru, a kad je došao do njega na brzinu pogleda unutra. Unutrašnjost kolibe je bila u totalnom neredu i nikoga nije bilo u njenoj unutrašnjosti. Zatim se privukao do kuta kolibe i provirio je kako bi mogao vidjeti glavno središte, no ni tamo nije bilo nikoga. Čak nije bilo ni domaćih životinja koje su tu normalno šetale i prebirale po zemlji.
Još uvijek prignut, stišćući snažno sjekiru i mačetu, potrči do velike kolibe koja se nalazila na sredini. Vrata na kolibi su bila razvaljena i ležala su na tlu, a ono što je ugledao na sredini gotovo ga natjera na povraćanje. Stavio je ruku na nos kako bi ublažio smrad koji mu je prodirao u nosnice. Nasred prostorije su se nalazile oglodane kosti mnogih stanovnika ovog plemena. Najvjerojatnije su se pokušali spasiti sakrivši se u njenu unutrašnjost koja je postala smrtonosna zamka, jer su napadači probili vrata. Nadao se da to neće vidjeti još jednom, ali izgleda da je pogriješio. Pleme koje je ovo napravilo bilo je jako opasno i nikada nije ostavljalo muške preživjele, jer su bili ljudožderi. Kad se ovo prošli put dogodilo sva su se plemena organizirala kako bi ih uništila. Progonili su ih danima dok i posljednji ljudožder iz plemena Ahmarud nije bio ubijen. I Arn je sudjelovao u njihovom uništavanju. No po svemu sudeći, jedan dio plemena je preživio i sad je ponovno napadao.
Arn je obišao sve kolibe, ali nije pronašao nikoga živog. Znao je da su se Ahmarudi sigurno vratili u svoje prebivalište sa većinom žena i djecom. No, on više ništa nije mogao napraviti, jer ako ih bude pratio, mogao bi lako poginuti u pokušaju da ih oslobodi. Osim toga morao je poglavare obavijestiti o ovome što se dogodilo. Nakon što je pokupio malo soli koje je našao u spremištu, krenuo je do mjesta gdje se skrivala Helena. Kad je došao, tiho je izgovorio njeno ime:
- Helena!
Nakon nekoliko sekundi ona se pojavi vidno uplašena, provirujući glavom iznad zelenila i visoke trave, no kad je ugledala njegovo lice malo se opustila:
- Tu sam.
- Moramo zaobići ovo selo.
- Nešto se dogodilo?
- Da. Ahmarudi su napali selo.
- Tko su ti sad Ahmarudi?
- Jedno veoma opasno pleme.
- Zašto mi ih nikad nisi spomenuo?
- Mislio sam da ih više nema, da smo ih uništili, ali sam pogriješio.
Kad mu je ugledala lice dok je to govorio, gotovo je protrnula, jer nikad do sad nije vidjela Arna tako bijesnog.
- Zar su tako opasni?
Arn je samo čujno povukao zrak kroz nosnice, a onda reče:
- Da, i zbog toga moramo obavijestiti ostala plemena o ovome što se dogodilo.
- Što ćemo sad?
- Moramo se što prije udaljiti s ovog mjesta, jer ovdje nismo sigurni.
- Da ti donesem ruksak?
- Ne. Pričekaj tu da provjerim put kojim trebamo ići. Vratiti ću se za nekoliko minuta.
- Dobro. Samo budi brz.
- Hoću. Vratit ću se što prije budem mogao.

ponedjeljak, 18.09.2006.

Nebeska 30

Kad su se vratili do puteljka, krenuli su u šumu, no nakon nekoliko metara Arn je morao mačetom čistiti put. S obzirom na to da su išli jako sporo zbog gustog raslinja, Arn se okrene prema Heleni i reče:
- Ovo se zelenilo raširilo od kada sam zadnji put prolazio ovuda.
- Nije mi jasno kako se uopće snalaziš u svom tom zelenilu?
- Ne znam. Od kada znam za sebe lako sam se snalazio u prostoru, a tokom vremena sam naučio zapažati neke sitnice po kojima se mogu voditi.
- U svom tom zelenilu lako bih se izgubila.
- Ovaj predio mi je poznat. Samo pratim ovaj puteljak po kojem mi hodamo. To što ima zelenila samo nas usporava, ali ne moraš se brinuti da ćemo se izgubiti.
- Do sada si nas dobro vodio. Zašto bih sumnjala u tebe?
Samo se nasmijao na njen komentar i nastavio sjeći zelenilo ispred sebe. Uskoro za to više nije imao potrebe, jer se šuma prorijedila, a stabla su bila puno viša. Krošnje stabala su zaklanjale sunce i sve manje biljaka je bilo u dnu stabala. Jedino na što su morali paziti, bila su korijenja visokih stabala. Nekoliko puta su morali preskočiti suha stabala i grana koje su se nalazile na podu, ali to je bilo sve. Na nekoliko mjesta u šumi kao da su bile razbacane kamene gromade po kojima se hvatala zelena mahovina. Nakon što su hodali punih sat vremena kroz šumu, ona se počela razrjeđivati i na nekoliko su se mjesta mogle zapaziti veće čistine po kojima je rasla niska trava.
- Još malo pa ćemo izaći iz šume.
- Znači da smo blizu plemena kojeg trebaš posjetiti?
- Vrlo blizu, još nekoliko kilometara dalje uz rijeku. Uskoro smo tamo.
- Onda je odmor?
- Da, i to cijeli dan. Krećemo tek ujutro kada pregledam sve bolesne i povadim poneki pokvareni zub.
- To mi je drago čuti. Uskoro ću upoznati nekog drugog osim tebe, što će biti pravo osvježenje.
Arn se okrene prema njoj s ozbiljnim izrazom lica:
- Imati ćeš dosta vremena da upoznaš žene iz plemena, u to budi sigurna. Nadam se da će ti njihovo društvo odgovarati više nego moje!
- Nadam se, ali nemoj se ljutiti. Ni s tobom mi nije loše. Samo sam se šalila.
- O nekim stvarima ne možeš sa mnom razgovarati. Ipak se žene međusobno najbolje razumiju. Zar ne?
- Možeš misliti! Sa svojom prijateljicom sam se savršeno razumjela, a ona mi je zabila nož u leđa.
- U to ne ulazim. Uvijek ima iznimki.
- Samo mi nije jasno kako to nisam prije primijetila?
- Možda si i vidjela, a nisi to željela sebi priznati.
- Možda, ali sad je taj problem daleko gore u oblacima. Ma pustimo sad to! Željela sam te nešto drugo pitati. Kad si zadnji put posjetio ovo pleme?
- Prije no što sam krenuo na pripreme. Ima gotovo tri mjeseca.
- To je poprilično dugo vremena.
- Pa, baš i ne. Uvijek netko u plemenu zna osnovne stvari o liječenju, a tu je i jedan učenik koji se priprema za šamana. Moram ih samo obići i pregledati, preporučiti neke trave mladom šamanu koje mu mogu pomoći oko liječenja. Ujedno i ocjenjujem što je napravio u vremenu od mog zadnjeg posjeta. No, vrlo je lako moguće da ih je u međuvremenu posjetio i neki drugi šaman.
- Onda ti dođeš kao kontrola?
- Tako nekako, ali uvijek je netko bolestan i za mene ima posla.
- Hoću li te moći gledati kako radiš?
- Ako baš želiš, ali nećeš vidjeti ništa veliko i posebno.
- To ti samo misliš! Zašto se podcjenjuješ? Radiš savršeno svoj posao.
- Nije to podcjenjivanje. Jednostavno znam svoje mogućnosti.
- U redu je to što govoriš, ali sa mnom si napravio odličan posao i, koliko mi se dalo vidjeti, tvoje mogućnosti su poprilično široke.
- Ti si mi bila dobar test.
- Samo test? Onda sam ti pala s neba kao pokusni kunić?
- Moglo bi se i tako reći.
Helena se sagnula i dohvatila jedan kamenčić i baci ga prema Arnu. Kamenčić ga pogodi u glavu, a ona poviče:
- Sve shvaćaš doslovno!
Kad ga je kamenčić pogodio u glavu, samo se nasmijao i ne okrećući se, ozbiljno je odgovorio:
- Šaman mora biti ozbiljan.
- Problem je što si ti previše ozbiljan i znači da sam ti zaista samo test: A što bi bilo da ti nisam pala s neba?
- Ne znam, ali znam da nemamo sad vremena za igru.
Nakon toga on ubrza korak i ode prema naprijed dok je ona stajala, mrmljajući sama sebi u bradu:
- Igru! Da je našao koju ranjenu životinju i ona bi mu bila kao test!
Kad je podigla ponovno pogled, ispred nje nije bilo Arna koji je nestao iza nekoliko niskih borovih stabala. Ona ubrza korak kako bi ga stigla, i dalje mrmljajući sebi u bradu:
- On nije normalan. Još će me ostavi…
No prije no što je uspjela dovršiti rečenicu, u ćelo je pogodi mala jagoda koja se rasprsne poprskavši je po licu svojim sokom, na što Helena glasno poviče:
- Arn!
On se pojavio s druge strane iza borova, a kad je ugledao njeno poprskano i potpuno iznenađeno lice, prasne u smijeh.
- Samo se ti smij! To je tvoja ozbiljnost!
- Trebaš si vidjeti lice! Ha, ha, tu se sigurno gubi sva moja ozbiljnost!
Obrisala je rukom lice, a zatim prkosno prošla pored njega i krenula naprijed ne čekajući ga. Kad se ona odmaknula nekih desetak metara od njega, Arn glasno poviče:
- Ne bi bilo dobro da ideš u tom smjeru!
Ona se okrene prema njemu i prkosno upita:
- A zašto ne?
- Jer bi mogla upasti u koju rupu.
Ona pogleda svuda oko sebe, ali od visoke trave ništa nije mogla primijetiti.
- Šališ se?
- Ne. Ovaj put sam potpuno ozbiljan. Molim te, vrati se prema meni.
Kad je pogledala njegovo lice znala je da je potpuno ozbiljan i zbunjeno ga upita:
- Dobro. Stala sam. Gdje su te rupe?
- Desetak metara dalje tlo je potpuno nestabilno i sigurno bi propala. Ako ne vjeruješ što govorim pogledaj ono borovo stablo nedaleko od mjesta gdje stojiš.
Polako se okrenula i pomno je promatrala stablo o kojem je govorio.
- Dosta je ukošeno. Je li to zbog tih rupa u zemlji?
- Da. Tlo na tom dijelu je potkopala podzemna voda i gore je ostao samo tanki sloj zemlje. Uskoro će to stablo propasti u zemlju, što možeš i sama vidjeti. Jedino što ga za sada drži na površini je korijenje.
Helena se polako vraćala prema mjestu gdje se on nalazio, pazeći na svaki svoj korak i promatrajući zemlju ispod sebe, a Arn je ohrabri:
- Tu je sve u redu. Tu možeš slobodno hodati.
- Ovakvih problema nisam imala u gradu. Sigurna sam da mi više neće pasti na pamet da krenem naprijed. Mislim da ću prepustiti tebi da nas vodiš.
- To ću preuzeti na sebe i daj mi da ti obrišem lice, je još uvijek imaš ostataka jagode na sebi.
Helena prođe prstom preko mjesta gdje ju je pogodila jagoda.
- Od straha sam zaboravila da si me pogodio jagodom.
Dok joj je malom krpom brisao lice, tiho je upita:
- Nadam se da nisi ljuta zbog toga?
Ona ga je gledala ravno u oči i odgovori:
- Možda sam i sama kriva za to!
- Zar sam se sam pogodio kamenčićem?
- U pravu si, ali mogu ti reći da si odgovorio ubojito i precizno.
Od srca su se nasmijali gledajući jedno drugo ravno u oči. Nakon što joj je obrisao lice, Arn tiho progovori, i dalje je promatrajući u oči:
- Uskoro stižemo do rijeke. Uz njenu obalu ćemo za sat, dva hoda stići do plemena.
- Ako ti tako kažeš!
No, nije mu rekla da bi ga rado poljubila, i nije joj bilo jasno zašto on nije poljubio nju, iako je vidjela u njegovim očima da to želi. On se samo okrenuo i nastavio je hodati prema rijeci. Promatrala je njegova leđa dok joj je cijelo tijelo drhtalo od dodira njegove ruke kojom joj je brisao lice. Nakon što se malo smirila, krene za njim.

četvrtak, 14.09.2006.

Nebeska 29

Svjetlost je već bila dobro obasjala prostoriju u kojoj su spavali kad je Helena otvorila oči. Trenutaka, dva, nije znala gdje se nalazi i samo je besciljno lutala pogledom po maloj prostoriji. Kad je shvatila gdje je, okrene se prema mjestu gdje je spavao Arn, ali njega nije bilo na ležaju. Podignula se u sljedeći položaj i rastegnula se raširivši ruke. Baš u tom trenutku na vratima se pojavio Arn noseći u rukama male šumske jagode. Kad ga je ugledala, znatiželjno ga upita:
- Zašto me nisi probudio?
- Nije bilo potrebe, a odmor ti je dobro došao.
- Jesu li to jagode?
- Da. Pronašao sam ih nedaleko od ulaza i pomislio sam da bi ti se mogle svidjeti.
- Ponekad se upitam je li ti to čitaš moje misli, jer obožavam jagode. Samo, kako su tako male?
- To su šumske jagode i ne mogu narasti veće.
Arn položi jagode u njeno krilo, ode do mjesta gdje je spavao i počne motati kože na kojima je proveo noć. Helena ga je nekoliko trenutaka promatrala, a potom reče:
- Hvala ti što misliš na mene!
- Nema problema, to mi je ionako bilo usput.
Helena prstima uhvati jednu jagodu, zagrize je i ustvrdi:
- Mmm. Kako su slatke. Da je još tučenog vrhnja, bile bi savršene.
- Sad ipak malo pretjeruješ.
- Možda malo.
- Vrhnje nećeš vidjeti bar još neko vrijeme, a nisam ni znao da to ide uz jagode.
- Ide, i to je savršena kombinacija.
- Nikad do sada nisam probao, ali ako ti tako kažeš mora biti da je to dobro.
- Probaj ako ikada budeš imao priliku.
- Hoću.
- Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.
- Meni nisu loše ni ovako, a kad smo kod toga, kad ih pojedeš nastavljamo put.
- Koliko danas moramo prijeći kilometara?
No Arn je bio zaokupljen slaganjem novopronađenih trava u kožne vrećice, koje je spremao u svoj ruksak, tako da nije čuo njeno pitanje. Kad je to shvatila, Helena ga ponovno upita:
- Halo? Jesi li me čuo? Arn …
Arn se naglo okrene prema njoj i upita:
- Molim? Što si pitala?
- Ali si zaspao? Pitala sam te koliko danas moramo hodati? Unatoč tome što si mi dao onaj melem, još me bole noge od jučerašnjeg hodanja.
Arn izvuče iz ruksaka melem i pruži ga Heleni, govoreći:
- Prije no što krenemo namaži ponovno noge melemom, a što se tiče hodanja, imamo manje no što smo jučer hodali.
- To mi je drago čuti, jer sam se jučer izmorila.
- A tek smo krenuli.
- Lako je tebi, jer si ti navikao na hodanje.
- Morala si malo više vježbati gore u gradu.
- Hm. Da sam znala što me čeka, sigurno bih vježbala.
- Za koji dan sve će ti biti puno lakše kad se mišići naviknu na hodanje, a do tada moraš izdržati. Melem će ublažiti upale mišića i to je najviše što ti mogu pomoći.
- Kako to lijepo zvuči!
- Moraš samo izdržati ovih nekoliko dana.
- Hoću, makar hodala na rukama.
- Nisam ni sumnjao. No, sad ću te malo razveseliti, jer je pleme do kojeg moramo doći desetak kilometara udaljeno od ovog mjesta.
- Super!
Nakon što je pojela jagode, Helena namaže noga melemom, a onda na brzinu smota kože na kojima je spavala i zaveže ih za donji dio ruksaka. Arn je već bio nabacio ruksak na leđa i čekao je pored izlaza. Kad je sve spremila u ruksak, zovne Arna, a on joj ga nabaci na leđa. Helena se okrene prema njemu i upita ga:
- Gdje bih se mogla umiti prije no što krenemo?
Arn se na trenutak zamisli, pa reče:
- Nedaleko odavde nalazi se jedan manji izvor i tu se možeš umit, a ako nemaš ništa protiv, mogli bismo krenuti.
- Što se mene tiče, možemo.
Spuštali su se malim strmim puteljkom, koji se nalazio odmah pored čistine s koje je jučer gledala zalazak sunca. Pazili su na svaki korak kako ne bi kliznuli, dok su se spuštali niz kameni rub iznad kojeg se nalazila čistina, prvih nekoliko metara puteljak je bio jako strm. Nakon toga je polako vijugao niz padinu i bilo je puno lakše hodati do njenog dna. Na ovom dijelu padine nije bilo zelenila jer je u cijelosti bila ispunjena sivim kamenjem. Na toj goletnoj padini nijedna biljka nije mogla pustiti svoje korijene, jer nije bilo zemlje za koju bi se primila. No, pri dnu padine se prostirala gusta šuma u koju je ulazio puteljak koji su pratili. Kad su došli do dna, Helena se okrene i pogleda u pravcu čistine koju su ostavili za sobom, jedva ju je zamjećivala u tom sivilu, iako je znala gdje se nalazi.
- Nije ni čudo da malo ljudi zna za tunel. Čistina se jedva vidi odavde.
- Zar ti nisam rekao da se ne moraš brinuti da će netko doći gore?
- I ti si se spustio ovamo da mi ubereš jagode?
- Nisam išao samo s namjerom da uberem tebi jagode. Nadao sam se da ću pronaći nešto gljiva, ali nisam imao sreće.
- A gdje je taj potok o kojem si govorio?
- Još moramo hodati stotinjak metara uz lijevi rub šume i onda ćemo stići do njega.
- Mislila da nam je to usput.
- Pa i nije baš. No nemamo izbora. S obzirom da moramo uzeti svježu vodu moramo otići tamo, a ti se možeš i umiti ako želiš.
- Super jer još uvijek spavam, ako se ne umijem, neću se moći probuditi pola dana.
Uskoro su došli do izvora koji se nalazio u stijeni na koju su odložili svoje ruksake. Iz jednog od njih Arn uzme kožnu mješinu, a potom izlije vodu koja se nalazila u njoj. Helena se u međuvremenu nagnula nad izvor i zagrabila je rukama vodu, no ruke su joj trenutno utrnule od hladnoće, na što je ispusti vodu uz komentar:
- Voda je strašno hladna!
Arn joj odgovori sa smiješkom na licu:
- To je sasvim normalno kod planinskih izvora.
Helena na brzinu nekoliko puta pljusne lice vodom i reče:
- Ako mi se prije imalo spavalo, ova voda me sigurno razbudila.
Kad je napunio mješinu i Arn se umio hladnom vodom.
- Voda je super, ali ovdje se nije zdravo dugo umivati kako se ne bi razbolio.
- Tu se slažem s tobom.
- Možemo li sad krenuti?
- Da. Voda me potpuno razbudila.

<	srpanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv